HPH1
013.
Dok je Veljo Dodik tonuo u nemiran san, ona mačka je i dalje skroz budna nepomično sjedila na stubu kapije, netremice gledajući niz Miloradovljevu ulicu u pravcu raskrsnice.
Nije se pomjerala ni kad bi komšije pristizale kućama, lupali vratima i prozorima, provjetravali WC, iznosili smeće ili glasno vaspitavali djecu pred spavanje zbog nespremljne sobe i stvari za školu ili neurađene zadaće (– Ja sam te rodila, ja ću te…). Nije reagovala ni na dve sovuljage koje su proletjele najviše dva metra udaljeno od nje.
Negdje iza dva po ponoći, kad su utrnula svjetla u svim kućama i cijela ulica konačno pozaspala, mačka je zamahala repom i malo podigla glavu. Skupila je oči da bolje vidi. Velika limuzina Mercedes-Maybach S-klase metalik-crvene boje [♣] je ušla u ulicu i stala na mali parking za goste i posjetioce na njenom početku. – Falim te Bože, evo ga; već sam sva ukočena – pomisli mačka.
HPH1
014.
Iz auta izađe čovjek kakvog Miloradovljeva ulica još nije vidjela. Bio je to visok, vitak i utreniran stariji čovjek s dugom srebrnom kosom i isto takvom bradom do visine pupka, pokupljenom u pramen roze kineskom gumicom za kosu. Nosio je mornarsku majicu s plavim i bijelim prugama, blijede Levi’s 501 farmerke, kaiš s velikom srebrnom kopčom i tamne kaubojke od zmijske kože. Preko je obukao svjetlucavu odoru, jasnoljubičasti ogrtač koji se vukao po zemlji. Imao je svjetloplave oči koje su iskrile iza malih polumjesečastih naočara natučenih na vrh nosa. Nos mu je inače bio kvrgav, jer ga je lomio više puta, što zbog boksa, što zbog čarobnjačkih dvoboja. Na glavi je umjesto šešira imao Oliver-Mandić-stajl zavezanu maramu. Dok nije zatvorio vrata iz auta se čula “Krasiva” Zdravka Čolića. Bio je to Damjan Hadži-Tonić, direktor u Šnm-u.
Damjan Hadži-Tonić je znao da se parkirao u ulici u kojoj su on sam i sve iz njegovog svijeta bili neprihvatljivi i nepoželjni. Ipak, odsutno je preturao po džepovima ogrtača tražeći nešto. Tad skonta da ga neko posmatra i podiže pogled u pravcu one mačke na stubu kapije. Damjan se nasmješi i promrmlja: – Naravno, gdje bi drugdje bila.
U srednjem desnom džepu ogrtača pronađe ono što je tražio. Bio je to Ugasivač, spravica koja je ličila na starinski benzinski upaljač srebrne boje. Prvo se zakrenu ka Mercu, uperi u njega Ugasivač i škljocnu jednom. Začu se zaključavanje centralne brave uz pisak tju,tju i žmiganje žmigavaca. Zatim se okrenu u pravcu ulice i opet podiže Ugasivač. Poče njim da škljoca i svaki put kad bi to uradio začuo bi se zvuk plop poslije kog bi se ugasilo po jedno ulično svjetlo. Ukupno je “plopnuo” dvadesetidva puta i ugasio sve dvadesetidvije ulične svjetiljke. Miloradovljeva ulica je ostala u potpunom mraku. Ostale su sijati samo dvije tačkice u daljini – oči one mačke koja je sjedila na stubu kapije rezidencije Dodikovih.
[♣] Začarani automobil kog u normalskom modu vozi Damjan Hadži-Tonić
Mercedes-Maybach S 580 4MATIC u boji Patagonia Red metallic
HPH1
015.
Hadži-Tonić vrati Ugasivač u džep i pođe niz ulicu ka broju 44, gdje čučnu pored kapije podno mačke. Mačku nije ni pogledao, ali joj se tiho obrati: – Jel’ realno, profesorice Uzelac, da se ovdje srećemo?
Ustade i okrenu se prema mački, ali je ona već nestala sa stuba. Umjesto nje je ispred nasmijanog Hadži-Tonića stajala žena strogog izgleda, sa likom i stasom koji su podsjećali na glumicu Tanju Bošković u zrelim godinama, četvrtastim naočarima dezena mačkastih šara i kosom skupljenom u čvrstu punđu. I ona je imala svjetlucavi ogrtač, ali smaragnozelene boje sa sitnim crnim prugama. Ta žena, profesorica i animagus, Jorgovanka Uzelac je djelovala jako uznemireno.
– Direktore, kako ste znali da sam to ja?
– Draga moja profesorice, nikad nisam vidio mačku da sjedi tako ukrućeno.
– I Vi biste bili ukrućeni da ste presjedili cijeli dan na kamenom stubu.
– Cijeli dan? Pobogu, što niste išli na neku proslavu? Evo, sad sam na putu ovamo prošao pored bar deset proslava.
– Da, znam da svi slave. Malo se i pretjeruje, znate. Čak su i Normalci primjetili da se nešto neobično desilo. Bilo je i na njihovim vijestima. Sve sam čula dok su Dodikovi gledali televiziju. Bož’me sakloni, Veljo k’o da je nagluv, pojač’o skoro do daske.
– Ne znam za Velju, ali ne možemo zamjerit’ našim ljudima što slave. Jedan’est godina nismo imali razlog za slavlje.
– Znam ja sve, Damjane, ali to nije razlog da izgubimo glave. Naši ljudi su tol’ko neoprezni da se danas čak nisu ni presvlačili u normalsku odjeću kad su izlazili napolje. U po bijela dana šalju abrove po sovuljagama. Zamislite da Normalci baš na današnji dan kad je nest’o Papak-kog-ne-imenujemo otkriju naše postojanje. Strašno. Nego, šta mislite, da li je Papak stvarno zauvijek otiš’o?
– Izgleda da je zauvijek. A kako ste Vi znali da ću doći ovdje?
– Vaša asistentica Cica mi je rekla. Zvala sam Vas još jutros da upitam šta se desilo, ali ste ostavili mobilni u kabinetu. Cica se javila i rekla mi da ćete nekad tokom dana stići pred ovu kuću. Dala mi je i adresu. Odmah sam pojurila i, eto, čekala do sad.
– Draga Džej [♥], pa Vi ste heroj. Sigurno ste gladni. Hoćete možda jedan Kavabon? Samo to imam.
– Crni Damjane, šta to pričate? Ovo neko čita, a Vi izgovarte neplaćenu reklamu. Kaže se draže-bombone s ukusom kafe.
– Dobro, Džej. Ako ste gladni, mogu Vas ponuditi samo draže-bombonama s ukusom kafe. Hoćete li?
– Neću, hvala Damjane, jela sam. Gospođa Dodik drži prozor otvoren, pa sam kradom skoknula u kuhinju i poslužila se ićem i pićem. Ali, ako je Papak-kog-ne-imenujemo stvarno…
– Draga moja Jorgovanka, molim Vas, zašto ga neko razuman kao što ste Vi ne naziva pravim imenom? Evo, ja se već jedan’est godina trudim da razuvjerim ljude i ubijedim ih da ga zovu njegovim pravim imenom: Vladimir. Nastaće velika zbrka ako nastavimo da ga nazivamo Papak-kog-ne-imenujemo. Nikad nisam vidio razlog zašto bi’ se boj’o da izgovorim Vladimirovo ime.
– Znam da se niste bojali. Ali Vi ste drukčiji. Svi znamo da ste Vi jedini kog se sam Papak… dobro, Vladimir – bojao.
– He-he-he, podilaziš mi sad Džej. Vladimir je im’o neke moći koje ja nikad neću imati.
– Joj, Damjane, pa nisam ni ja vjeverica. Vi ste samo suviše plemeniti da biste koristli te moći, a svi znamo, isto k’o i Vi – da ih imate.
– Sreća što je mrak, pa se ne vidi, jer nisam ‘vako pocrvenio još otkad mi je Madam Šišćevap rekla da joj se sviđaju moje nove JBL wireless slušalice.
– Damjane, opet reklamirate for free. Nego, sve te sovuljage koje lete tamo-‘vamo nisu ništa prema glasinama koje lete na sve strane. Znate li šta svi pričaju? O tome zašto je Vladimir nestao? O tome šta ga je to zaustavilo?
Damjan Hadži-Tonić je ćutao, a profesorica Uzelac je nastavila:
– Pričaju ljudi da je prošle noći Vladimir otišao u Gerzovo. Otišao je da nađe Poterharijeve. Priča se da su Ljilja i Jakov Poterhari… da su … da su – mrtvi.
Hadži-Tonić bez riječi pognu glavu, a profesorica Uzelac drhtavim glasom jedva prozbori:
– Ljilja i Jakov… Ne vjerujem… Ne želim da vjerujem… Oh, Damjane…
– Znam… jasno mi je sve…
– Kažu ljudi i da je Vladimir pokušao da ubije i njihovog malog sina, Harija. Ali… nije uspio. Nije mogao ubiti tog bebana, nešto ga je spriječilo. Niko ne zna reći zašto je tako bilo, ali se priča da je sva njegova moć nestala baš u trenutku kad je pokušao ubiti Harija.
Hadži-Tonić potvrdno klimnu glavom.
– Damjane, to je istina? Poslje svih zala koje je učinio… svih ljudi koje je pobio… nije mogao ubiti jednog malog dječaka? Ali, kako je Hari uspio to preživjeti, šta je Hari uradio, bilo ko, šta se desilo?
– Možemo samo nagađati, Džej. Možda nikad nećemo ni saznati. Sad jedino znamo da je beban ost’o živ.
Profesorica Uzelac izvuče čipkanu maramicu iz džepa i njome obrisa suze ispod naočara. Hadži-Tonić duboko uzdahnu, pogleda na smart watch na svojoj desnoj ruci, a onda zabrinuto reče:
– Hranislav kasni.
– Hranislav? Vi znate gdje je on? Tražila sam ga danas u radioni prije nego sam Vas zvala, ali ga nisam našla. Da li možete da mi kažete zašto smo sad svi ovdje? Zašto ste Vi došli i zašto Hranislav ovdje dolazi? Ko su ovi ljudi u ovoj kući?
– Došao sam da uredim sve da dovedem Harija njegovoj tetki i tetku. Ruža je Ljiljina jedina sestra. Dodikovi su mu sad jedini rod.
– Ne mislite valjda, ma nemoguće je da mislite na ove ljude ovdje? Cijeli dan ih gledam. Ne postoji dvoje ljudi koji se više razlikuju od nas nego oni. Pa, oni su idioti. A imaju i onog sina. To nije dijete, to je debil. Mali rasplaz nema ni tri godine, a već mater šutira kad mu ne daje ono šta mu padne na pamet. I Hari Poter Hari da dođe da živi kod njih? Ne-mo-gu-će, Damjane, kumim te!
– To je sad najbolje rješenje i mjesto za njega. Kad malo poraste, tetka i tetak će moći bolje da mu objasne zašto je ost’o siroče. Osim toga, centar za socijalni rad će insistirati da Dodikovi budu staratelji. A napis’o sam im i pismo.
– Pobogu, Damjane, pismo? Stvarno vjerujete da se sve može objasniti u pismu? Što im niste poslali mejl? Ovi ljudi ga nikad neće znati razumjeti. Hari će biti slavan… biće legenda. Ovaj dan će po njemu nazvati Danom Harija Poter Harija. Pisaće se knjige o njemu, blogovi, snimaće se filmovi, onda serije. Svako dijete u našem svijetu će znati njegovo ime.
– Baš tako. Slavan i prije nego je progovorio i prije nego je prohodao. Slavan zbog onog čeg se neće ni sjećati. Sasvim dovoljno da mu se kasnije u pubertetu zavrti pamet, poleti visoko i nisko padne. Zar ne vidite zašto mislim da je za Harija sad najbolje da raste daleko od sve te fame prije nego postane spreman da se s tim nosi? Kad stigne u uzrast za Šnm, doći ćemo po njega i vratićemo ga kući.
– Da, kad tako posložite imate pravo. Jest’ najbolje rješenje. Ali, kako će beban stići dovde, Damjane? Gdje je on sad? Ne vjerujem da ste ga sakrili ispod svog ogrtača. Niste valjda?
– Nisam. Šta Vam je, bolan? Nije kod mene. Hranislav ga donosi.
– Hranislav? Mislite da je pametno povjeriti Hranislavu jedan takav zadatak?
– Hranislavu vjerujem svojim životom, draga moja Džej.
– Ne kažem da mu srce nije na pravom mjestu, ali nemojte mi reći da nije neodgovoran. I sami dobro znate da kad god ode na neki put, obavezno završi u kafani, pa se mamuran probudi na drugom mjestu dvijesto kilometara dalje. I ima onu glupu naviku da… ju, šta to bi?
[♥] Džej – od J, skraćeno za Jorgovanka
HPH1
016.
Dubok, brundav zvuk naruši mrtvu tišinu oko njih dvoje. Dok su gledali niz ulicu prema raskrsnici i Hadži-Tonićevom autu, zvuk je postajao sve jači. U jednom trenutku, taman kad su ugledali približavajuću svjetlost fara u visini na nebu, zvuk skoro postade grmljavina. Par sekudni kasnije ogromna motorčina sa bočnom prikolicom ljuhnu na kolovoz ulice ispred njih.
Riječ “ogromna” u ogromna motorčina nije bila ništa u odnosu na riječ “ogroman” u motorčinu je dovezao ogroman čovjek s dugom tamnosmeđom umršenom kosom i dobrano zaraslom bradom, bar jedan metar viši od Hadži-Tonića, bodibilderske građe, ali izraženog pivskog stomaka, ramena dimenzija većeg trokrilnog ormara, šaka veličine lopate i kožnim čizmama broj 58. Nosio je crne kožne hlače, sintetičku mrežastu crnu potkošulju, crnu kožnu jaknu-rokericu i crne kožne rukavice. Preko svega je nosio crni kožni OZNA-tip mantil. Ličio je na Terminatora s licem sakrivenim dlakama.
Bio je to Hranislav Ćulibrk, poludiv s čarobnjačkim moćima, ali s dobrim srcem većim od njega samog, po ocu (Normalac) rodom iz Srbije, ali odrastao s majkom (divkinja) pod Romanijom. Naravno, imao je dvojno državljanstvo i prebivalište, pa je redovno glasao na svom “biračkom mestu” u Ljuboviji.
Ogromna motorčina je bila toliko mala za njega da je morao sjediti postranice i držati noge na prikolici, usukan ulijevo da bi mogao tako ručerdama upravljati.
– Hranislave, najzad.
– Добро вече, директоре. Будите без бриге, мотор је зачаран. Позајмио сам га од Маринковић Карађорђа. Кад је у моду за летење, Нормалци уопште не могу ни да га виде, ни да га чују, а особа која седне на њега одмах постане невидљива. И приколица исто тако. Сјајне чини је направио млади Карађорђе. Ови Нормалци овде нису видели, а ни чули да сам се довезао. То јест да сам слетео. Добро вече и Вама, професорка Узелац. Донео сам га, директоре, овде је.
Uzelčeva otpozdravi klimanjem glavom, dok je Hranislav silazio s motora. Iz prostranih mišićavin njedara, utopljenih kožnim mantilom, Hranislav polako i pažljivo izvuče mali smotuljak u dekici.
Hranislav razmota dekicu, a Uzelčeva i Hadži-Tonić se nagnuše da bolje vide. Unutra ugledaše bebana starog svega nekoliko mjeseci kako bezbrižno spava. Na desnoj strani čela ispod pramenova zift-crne kose se nazirala rasjekotina oblika nacrtane munje.
– Da li ga je tu…? – šapćući upita profesorica Uzelac.
– Da. – odgovori Hadži-Tonić. – Taj ožiljak će mu ostati dovijeka.
– Možeš li uraditi nešto s tim? Da dijete ne bude, znaš…
– Čak i kad bi’ mog’o, ne znam dal’ bi’ htio. Ožiljak mu je obilježio život i neka ga.
Hadži-Tonić se tiho obrati Hranislavu:.
– Jel bilo nekih problema u Gerzovu? Dobro si putov’o? Neko te primjetio?
– Све је прошло у најбољем реду, директоре. Изнео сам га пре него су Нормалци и њихова полиција почели да се врзмају по дворишту и кући. Није плакао, мало је збуњено гледао. Дао сам му млеко са до-јутра-спавајућим чинима. Заспао је док смо летели изнад Мркоњића. Сетио сам се пре пута за Герзово да купим ону малу лежаљку за бебе да га не спустимо баш на праг. Ено је у приколици. Купио сам и све друго чега сам се сетио за бебе: храну, пелене, влажне марамице и Павловићеву маст. Да се нађе у првих пар дана. Купио сам му и једну звечку, да се игра, и мали Роналдов дрес. Све је у једној врећи у приколици.
– Dobro, narode, ‘ajde da završimo s tim. Šta je – tu je. Hranislave, ne plači, biće sve u redu.
HPH1
017.
Hadži-Tonić k’o mladić preskoči ogradu i uskoči u dvorište Dodikovih. Hranislav se nagnu preko ograde i dodade mu ležaljku i vreću sa stvarima. Hadži-Tonić ih odnese do ulaznih vrata kuće, a zatim se vrati do ograde. Sad mu Hranislav dodade smotujak s umotanim bebanom. Lakim koracima, pazeći da ne probudi Harija, Hadži-Tonić se prišunja ulaznim vratima i spusti smotujak u ležaljku. Isto tako neprimjetno se vrati nazad do ograde, a Hranislav ga uhvati i prebaci na trotoar.
– Vrijeme je da idemo. Ne bi valjalo da nas sad otktiju.
– progovori Hadži-Tonić i krišom pogleda preko puta u pravcu kuće nove komšinice gospođe Kecman. Sasvim blago klimnu glavom i trepnu. Jedva primjetno u znak otpozdrava se zanjiha zavjesa na prozoru spavaće sobe gospođe Kecman.
Brišući oči pune suza kožnim rukavom mantila, Hranislav se okrenu ka kući i jecajući jedva izusti: – Чувај се мој бебане. Обећавам да ћу се вратити по тебе. – a zatim reče Hadži-Toniću i Uzelčevoj: – Одох да вратим макину и одјећу Карађорђу. Ујутро ћу се аутобусом пребацити до Шнм-а. Uzjaha postranice na robusnu mašinu, zavergla ključem, ubaci u prvu i odletje negdje u pravcu Srpca.
– ‘Ajmo Džej, idete mojim kolima normalskom vožnjom nazad u Šnm. Nećete valjda u po noći da tumarate sami do Manjače. – reče Hadži-Tonić.
Uplakana Uzelčeva je ćutke koračala prema parkingu. Kad stigoše do Merca, Hadži-Tonić džentlmenski otvori suvozačeva vrata i smjesti profesoricu u kola, a onda se okrete ka Miloradovljevoj ulici i izvadi Ugasivač iz džepa. Dvadesetidva puta “plopnu” i dvadesetidva mala svijetla poletješe nazad ka svojim svjetiljkama. Ulica je ponovo bila osvijetljena. Sve je izgledalo kao da se struja opet vratila u prekinuto napajanje ulične rasvjete.
– Nek ti je sa srećom, Hari. – u sebi pomisli Hadži-Tonić i sjede u kola.
S parkinga put Manjače krenuše bez riječi. U zagrijanom autu, Uzelčeva je zaspala još na prilazu auto-putu ka Banjaluci. Prije zore stigoše u Šnm. Klimajući glavama pozdraviše se i svako ode u svoje odaje na spavanje.