HPH1
001.
Gospodin i gospođa Dodik iz Miloradovljeve ulice broj 44 u Laktašima s ponosom su isticali kako su oni jedini pravi “nobles” u svom mjestu. U njihovom dijelu Laktaša bile su velike kuće, skoro vile, u kojima su živjele imućnije porodice. Nisu vjerovali u praznovjerje, natprirodno ili slične trice i kučine, a prezirali su ljude koji čitaju Treće oko, horoskope ili gledaju u grah. Vjerovali su samo u konvencionalnu medicinu, dok su alternativnu, travare i nadriljekare izbjegavali. Čajeve su kupovali isključivo u apotekama; domaće čajeve nisu koristili, jer su im bili sumnjivi. Tokom vakcinacije zbog Kovida, pisali su Vučiću molbu za duplim vakcinisanjem.
Gospodin Velibor Veljo Dodik je bio osnivač, vlasnik i direktor srednje po veličini fabrike za proizvodnju bojlera i grijalica “Vikola Desla”. Svojoj porodici je zaista obezbjedio lagodan život. Bio je to krupan i podebeo čovjek, blago buckastog vrata, sa redovno štucanim tankim meksičkim brčićima i zift crnom kosom zalizanom briljantinom. Prirodno, noću je nosio mrežicu za kosu. Zanimljivo je to da je prije braka bio kosijaner; nosio je neurednu dugu kosu i slušao heavy metal muziku. U djetinjstvu je često odlazio u selo kod babe i dede, gdje je čuvao krave. S tim je nastavio i tokom srednje škole. Djed mu je pred maturu zabranio da vodi krave na ispašu, jer su seljani počeli zbunjeno posmatrati Velju dok se sa slušalicama na ušima uz Iron Maiden u transu bacao po pašnjaku. Za Velju se sve promijenilo pred diplomiranje (Mašinski fakultet u Beogradu) kad je upoznao svoju u to vrijeme buduću ženu Ružu.
Gospođa Ruža Dodik je bila visoka, vitka i zgodna plavuša sa oho-ho vještačkim poprsjem veličine petica, nadograđenog (po Veljinom ukusu i šakama) od prirodne četvorke. Nije radila (ali je uplaćivala staž i zdravstveno), jer je Veljo obezbjeđivao više nego dovoljno, pa je po vascijeli dan samo ždrakala preko ograde špijunirajući komšiluk. Redovno je išla na pilates.
Dodikovi su imali malog sina kog su krstili i kod matičara i u crkvi imenom Sindragan. Svako hvali svog konja, ali Dodikovi su po pitanju Sindragana prilično pretjerivali.
HPH1
002.
Dodikovi su imali skoro sve u životu, pa čak i porodičnu tajnu. Ta tajna je bila toliko strašna da su se do očajanja plašili njenog otkrivanja. Tajna Dodikovih je bila ta da su u srodstvu sa Poterharijevima. Naime, Ruža Dodik i Ljilja Poterhari su rođene sestre, ali se nisu vidjele već godinama.
Ruža Dodik se čak pretvarala da uopšte nema sestru i da je jedinica. Dodikovi nisu mogli sebi dozvoliti da im Poterharijevi dođu u goste i da ih vidi cijela njihova ulica, a tek da im dođu za Božić ili na slavu. Naročito nisu mogli svariti Ljiljinog muža, jednu običnu protuvu, vucibatinu i neradnika.
Dodikovi su znali da Poterharijevi isto tako imaju malog sina jedinca, ali ga nikad nisu vidjeli. Nisu mogli dozvoliti da se njihov sin Sindragan druži sa sinom jedne protuve.
Zato je Ruža Petica bila sasvim zadovoljna svojom odlukom da je ćerka-jedinica.
HPH1
003.
Tog utorka budilnik je zvonio tačno u 7 i 15 ujutro. Gospođa Ruža se probudila, ustala, obukla šlafrok, nazula papuče i lagano odšetala do Sindraganove sobe kako bi provjerila da li još spava. Malac je ležao na leđima i blago hrkao. Ruža se ušunjala do kreveta i navukla prekrivač do mališanove glave. Poslije toga se stepenicima spustila do kuhinje. Tu su je čekali Veljo i vruća kafa.
Gospodin Veljo se i bez budilnika sam budio već oko 6 ujutro. Veljo je bio vrijedan ranoranilac. Pažljivo bi se izvukao iz kreveta, pazeći da ne probudi Ružu. Potom bi provirio u Sindraganovu sobu i odgegao nakratko do kupatila, a onda i do kuhinje da sebi skuva kafu. Kao i svakog jutra, i tog utorka se sa kafom vratio u kupatilo i prvo dobro istovario na WC šolji, a zatim je provjerio pravilnu dužinu dlačica na brčićima, izbrijao izraslu bradu, oprao zube, a onda se istuširao. Poslije toga se obučen za posao i namirisan vratio u kuhinju, upalio jutarnji TV program i nešto prije 7 i 15 zakuvao kafu za svoju Ružu.
Dok je Ruža srkala kafu, dobila je od Velje još čašu đusa od iscjeđenih narandži, kajganu sa proprženom slaninicom i kajzericu. Pošto se Ruža još nije skroz razbudila, doručak su završili bez razgovora, uz berzanski izvještaj na TV-u.
Nisu ni primjetili dvije sovuljage koje su proletjele preko njihovog dvorišta u visini prozora.
HPH1
004.
Tačno u osam gospodin Veljo je pokupio svoju aktovku i krenuo ka vratima kuće. Gospođa Ruža ga je ispratila i poljubila u obraz (pošto još nije oprala zube). Veljo je sjeo u svoj džip i izvezao se iz dvorišta kuće na broju 44.
Na prvom ćošku, kod uključenja u ulicu koja vodi ka centru, stao je na pješačkom prelazu da propusti neke đake. Pogledao je na desnu stranu i u nevjerici primjetio mačku kako sjedi na zadnjim nogama, dok sa prednjim šapama drži telefon. Trepnuo je, pa razrogačio oči. Tad je bio siguran da mačka na telefonu gleda u Google Maps. Skinuo je desnu ruku sa mjenjača i dlanom prvo protrljao oči, a zatim i cijelo lice, pa ponovo pogledao ka mački. Ona je i dalje sjedila, ali sad sa prednjim nogama u normalnom sjedećem položaju i čitala na tabli naziv ulice. Velja protrese glavom i opet se zagleda u mačku. Potom pomisli:
– Od stresa mi se počelo priviđat’. Mačka blene u tablu sa imenom ulice, a ja istripov’o budaleštine.
Opet je pogledao lijevo i desno, onda u retrovizor. Više nikog nije bilo ni na raskrsnici, ni na trotoarima. Ubacio je u prvu i polako skrenuo udesno.
HPH1
005.
Na semaforu na kom je trebalo skrenuti udesno na glavni put prema Gradišci, kako bi odmah poslije Mahovljana stigao do svoje fabrike, bilo je crveno svjetlo i zeleno za pješake, pa je Veljo opet morao stati. Ispred njega su preko pješačkog prošla trojica dobrodržećih i čudno obučenih penzionera. Sva trojica su nosili neke svjetlucave lagane kapute u različitim bojama: jedan je nosio bordo-crveni, drugi žad-zeleni, a treći limun-žuti kaput. Sva trojica su nešto radosno komentarisali i svaki od njih je nosio po papirnu kesu u ruci, koje su izgledale kao da je flaša alkoholnog pića upakovana u njima. Prešli su pješački i uputili se prema klupi u parkiću pored same raskrsnice.
Veljo ih je nijemo gledao. U sebi pomisli – Oklen su ovi … – ali ne dovrši misao.
Zvuk auto-sirene iza ga prenu; upalila se dopunska zelena strelica i Veljo skrenu. Malo prije izlaska iz Laktaša na lijevoj strani puta u dvorištu jedne kuće jedna veća grupa ljudi isto tako čudno obučenih u svjetlucave kaputiće raznih boja se u’vatila u kolo. Harmonikaš se neobično dobro uklopio sa trubačima. Pravo narodno veselje. Svadba, čim su ovako poranili – pomisli Veljo, ne shvatajući da je utorak. A onda desno od okupljenih primjeti prase na ražnju koji se sam vrtio. Veljo zadovoljno zaključi – Elektromotor radi svoje – i nastavi dalje.
Odjednom nešto bubnu u šofer-šajbu. Veljo naglo zakoči; srećom nikog nije bilo iza. Na haubi se teturala sovuljaga sa čuturicom za rakiju oko vrata. Veljo opet protrlja oči. Kad ih je otvorio sovuljaga je već bila odletjela.
U tom trenutku na Viber mu stiže poruka. Bila je to Veljina sekretarica Olga.
Iz Trebinja pitaju za popust na 1.000 grijalica, plaćanje odmah. Iz Bjeljine javili da su uplatili cjelokupan iznos. Distributer iz Federacije zamolio da mu se javite što prije, pominje 100 hidrofora, plaća EU.
Veljo momentalno zaboravi na sovuljagu i zadovoljno dodade gas da bi što prije stigao u fabriku i svoju kancelariju.
HPH1
006.
Velju su u kancelariji na stolu već čekali Olgina kafa u velikoj šolji i sva potrebna dokumentacija za dnevne izvještaje i narudžbine.
Veljo se skroz posvetio poslu i telefonskim razgovorima. Ne samo da kroz prozor nije primjetio sovuljage koje prolijeću naokolo, nego nije ni primjetio da je vrijeme ručku.
Olga pokuca na vrata.
– Direktore, hoćete da Vam poručim iz restorana nešto za jelo?
– Zar već ima tol’ko, Olgice? Neću, hvala. Malo ću protegnut’ noge i otić’ na burek prekoputa. ‘Oćeš nešto da Ti donesem?
– Neću, hvala Vam, ja sam sebi već poručila sendvič sa jajetom i avokadom u našem restoranu. Čim Vi odete ja ću sići da jedem.
– Idi Ti odmah, ne trebaš mi sad. Ja ću na burek za par minuta.
HPH1
007.
Gospodin Veljo ubaci posljednji komad bureka u usta i ispi jogurt. Iz gornjeg džepa sakoa izvadi malo ogledalce da bi provjerio stanje brkova i prednjih zuba. Među zubima nije zaostalo ništa, ali je morao upotrijebiti papirnu salvetu da obriše tragove jogurta sa brčića. Vrati ogledalce u džep, drugom salvetom još jednom obrisa ruke, odloži i nju u tanjir, ustade i mahnu buregdžiji:
– Aljbine, vidimo se.
Čim je iskoračio na trotoar iz male bašte za goste, Veljo ustuknu da bi propustio dvojicu sredovječnih muškaraca u blijedo-ljubičastim kaputićima. Umalo se ne saplete. Već je bio zaboravio na ljude u takvoj odjeći. Dok su se mimoilazili Veljo je čuo dio njihovog razgovora:
– Poterharijevi, jes’ vala, i ja sam tako čuo…
– … aha, a nji’ov sin Hari s s s…
Gospodin Veljo se ukopa u mjestu. Sad ga je već obuzela jeza. Lagano krenu osvrćući se na sve strane, onda ubrza korak i gotovo pretrča ulicu van pješačkog tačno ispred glavne kapije svoje fabrike. Isto tako gotovo trčeći pored zbunjene Olge uleti u svoju kancelariju i zaključa vrata. Zadihan sjede u direktorsku fotelju i izvadi telefon iz džepa.
Gospođa Ruža mu je na speed dialu bila na broju 1. Ali se u posljednjem trenutku predomisli i odustade od poziva.
– Ma šta ima da ju zovem i uznemirim. Ko zna koji su to Poteharijevi. A i taj njihov sin, da li se uopšte zove Haris? Nikad ga nisam ni vidio. Kad dođem kući onda ću o tome s Ružom. Samo mi fali da se uzbihuzuri i dođe ovamo zbog lažne uzbune.
Kad se potpuno smirio, otključao je vrata i proturio glavu napolje.
– Olga, izvini molim Te, ja sam…
– Bez brige direktore. I men’ se desi da me burek i jogurt tako protjeraju da moram trčeći. Srećom Vi imate privatni WC.
Veljo se nasmiješi sa olakšanjem i zatvori vrata. Do kraja radnog dana (u 17:00) vrijedno je nastavio sa proučavanjem dokumentacije i novih poslovnih mogućnosti. Nije više razmišljao o Poterharijevima.
HPH1
008.
Tačno u 17:02 Veljo je sjeo u svoj džip i krenuo kući.
U povratku je usporio pored onog veselja u dvorištu. Sad su već razastrli veliki vojni šator, a skupilo se još više ljudi, mlađih i starijih; svi u raznobojnim kaputićima i sa čudnim šeširima. Tamo gdje se peklo prase, sad su na ražnju okretali vola. Zvučnici, iz kojih su dopirali zvuci radijskog programa “Želje, čestitke i pozdravi” Radio Šapca (???), su izgledali kao da lebde, jer Veljo nikako nije mogao razaznati gdje su im nosači. Jako zažmiri i otvori oči da bolje pogleda, kad u tom trenutku pred džip izleti raspjevani penzioner u narandžastom kaputiću sa ljubičastim panama-šeširom i zelenom ešarpom oko vrata. Veljo zakoči i taman kad se spremio da zaurla na čovjeka, on razvuče lice u širok osmijeh i razdragano povika:
– Ne izvinjajite se, dragi moj gospod’ne, jer danas me ništa ne može oneraspoložiti! Radujte se i Vi, jer je danas Papak-kog-ne-imenujemo napokon nest’o! Čak i vi Normalci bi trebalo danas da slavite ovaj radosni, radosni dan!
Raspjevani penzioner odskakuta u dvorište i nestade u šatoru. Veljo ubaci u prvu i pažljivo nastavi put ka kući. Kad je stigao na raskrsnicu na kojoj je skretao sa glavnog puta ka Miloradovljevoj ulici, u onom parkiću pored, na klupi su zavaljeni i od alkohola razvaljeni spavala ona trojica dobrodržećih penzionera, dok su iznad njih kružeći letjele tri sovuljage. Jedan policajac ih je slikao i očigledno se spremao da napiše prekršajne prijave.
Kad se konačno dovezao do kuće i utjerao kola u dvorište, prvo što je ugledao dok je izlazio iz njih je bila ista ona mačka koja je jutros gledala u tablu sa nazivom ulice, ali je sad sjedila na stubu ulazne kapije i gledala ka kući Dodikovih.
– Pis! Iš! Mrš džukelo, konju jedan!
Mačka se ni ne pomjeri. Samo je prijekorno pogledala u Velju. Veljo se zbuni, prođe ga jeza i požuri u kuću.
Čim je otvorio vrata čuo je Sindragana kako se raduje tatinom dolasku i osjetio miomiris kafe “dočekuše” gospođe Ruže.
HPH1
009.
Dok su pili kafu, Sindragan nije silazio sa Veljinih ramena. Sjedeći je skakutao po ramenima i lupao po Veljinoj glavi. Nije prestajao da pjeva Veljinu omiljenu pjesmu “Motori, motori” na slabo razumljivom todlerovskom jeziku. Gospođa Ruža je nekako uspjela prepričati kako je provela svoj dan. Najvažnije je bilo da su komšije Babići iz broja 47 prekoputa iznenada prodali kuću i da će nova komšinica biti jedna baka – gospođa Kecman koja će tu živjeti sa malom unukom, dok su joj sin i snaja u Austriji.
Onda je gospođa Ruža otišla da spremi večeru, a Sindragan je nastavio da jaše Velju, jer je Veljo glumio afričkog slona i mlatarajući rukom oponašao surlu.
Poslije večere, gospođa Ruža je odvela Sindragana na kupanje i spremanje za spavanje, a gospodin Veljo je počistio sto, bacio ostatke hrane u kantu (kompost otpad, separatišu smeće po EU standardima) i napunio sudo-mašinu. Zatim je napravio dva smutija, za svoju Ružu i sebe. Tokom spremanja kuhinje, Veljo je na TV-u pratio dnevnik RTRS i taman kad je završio i sjeo u fotelju počela je vremenska prognoza.
HPH1
010.
U TV izvještaju o vremenu dominirala je vijest da su danas primjećene sovuljage u nevjerovatno velikom broju kako oblijeću širom Srpske, da su neobjašnjivo zamijenile noć za dan i da su isto tako neobjašnjivo tokom dana primjećene zvijezde padalice u velikom broju iznad Višegrada, Doboja, Banja Luke i Trebinja. Neki analitičar je te pojave doveo u vezu sa SFOR-om.
Veljo se sledio sjedeći u fotelji. Sjetio se svih događaja od danas u vezi sa čudno obučenim ljudima i načulog razgovora dvojice od njih koji su pominjali Poterharijeve. Odlučio je da razgovara sa Ružom.
Čim je uspavala Sindragana, gospođa Ruža se pridružila Velji izvalivši se na trosjedu, prije toga uzimajući jedan smuti sa stola. Na TV-u su još tamburale neke reklame. Veljo započe razgovor:
– Nego da te pitam, Ružo, jes’ se skoro čula sa sestrom?
– Pobogu, Veljo, odakle ti sad to? Ima sigurno više od šest-sedam godina da nemam nikakvog kontakta s njom, a ni s njima. Još od njene vjeridbe. Uostalom, ja i nemam sestru!
– Ma, znam Ružo, ne varniči. Gled’o sam vijesti, pa sve te čudne stvari, silne sovuljage, zvijezde padalice, pa smiješno i nenormalno obučeni ljudi koje sam viđ’o danas. Pitam se da nema to neke veze sa tom njihovom, šta l’ je već, felom? Dobro, bolan, mora se nekad i o tom porazgovarat’. Bar da me podsjetiš.
Ruža se pridiže u sjedeći položaj i srknu malo smutija kroz stisnute usne, a Veljo, odlučivši da ne pominje dio razgovora o Poterharijevima kog je načuo, bojažljivo nastavi:
– Nego da te pitam još nešto. Jel’ se sin tvoje sestre zove Haris?
– Pobogu, Veljo, kakav sad Haris? Gdje s’ ti čuo da se to ime daje u mojoj familiji?
– Ma, gdje znam, Ružo. Vidiš da su se vremena opet promijenila, rat je završen, potpisan je Dejton, vidiš da su u Srbiji LGBT ljudi u izvršnoj vlasti, sad su svi u “woke” pokretu. Otkud znam, možda je opet normalno djeci davati drukčija imena.
– Jebote, Velibore, kad si ti post’o takav Drugosrbijanac, matere ti? Malom su dali neko japijevsko ime. Hari. Tako se zove.
– Misliš hipijevsko ime?
– E, jes’. To, hipijevsko, jeb’lo te ono. Oš’ me još masirat’ il’ da gledamo TV?
Veljo prebaci daljinskim na RTS1. Na programu su jedan za drugim bile reprize TV serija Bolji život (ona epizoda kad Giga Moravac opali sekretaricu) i Povratak otpisanih. Veljo dobaci Ruži: Sutra su na programu reprize Srećnih ljudi i Partizanske eskadrile. Ruža odćuta.
HPH1
011.
Znao je Veljo da se Ruža ne može dugo ljutiti na njega. Dok su gledali Bolji život, čak ga je malo podbadala za sekretaricu Olgu. – Jel’ i tebe “Olgica” ‘vako tetoši? – Daj, bolan, Ružo…
Za razliku od Velje, Ruža nije bila baš obožavateljka repriza Otpisanih, pa je poslije Boljeg života otišla na tuširanje i spremiti se za spavanje. Otkad se rodio Sindragan, koji je imao periode čestog buđenja noću, Dodikovi su gledali da ugrabe što više prilika za odmor, pa su tako vremenom naučili da uveče još oko deset idu na spavanje.
HPH1
012.
Kad se završila serija Veljo je odgegao do prozora i provirio iza zavjese prema kapiji. Ona mačka je još sjedila na stubu i sad motrila niz Miloradovljevu ulicu. Izgledalo je kao da nekog iščekuje.
Velju su počele mučiti teške misli. Da li sve ovo u vijestima i od danas, pa i ova mačka imaju veze sa njihovim Poterharijima?
Popeo se na sprat, provirio u Sindraganovu sobu, pa provirio u spavaću sobu u kojoj je vidio da je Ruža već zaspala k’o klada, a na noćnom ormariću pored nje su bili malo ispijena čaša vode i načeta kutija Bensedina. Odgegao se u kupatilo na tuširanje.
Veljo dugo nije mogao zaspati. Prebirao je u mislima današnje događaje više puta, ali je na kraju zaključio da pored svega oni nikako ne mogu uticati na živote Dodikovih. Zjevnuo je, okrenuo se na stranu i obgrlio Ružu i dok je tonuo u san ponavljao je sam sebi svoj zaključak.
Kako se samo zajeb’o….